Te noći nisam putovala daleko,ali sam putovala dugo
U čudne misli o ljudima,samo.
I činilo mi se da sam otišla negdje gdje samo duša da ode uspijeva.
Pogled srca je otišao daleko,mnogo dalje od sobe i četiri tmurna zida.
I šta da radim? Šta da mislim u uzburkanim olujama što hujaju kroz tijelo?
Kad te izda sujeta i ljubav i smiješak sa usana blijedih,to se već izdržati može
Ali šta kad te izda čovjek? Šta kad te izda prijatelj?
To je mnogo više od izdaje,to je nešto neobjašnjivo teško.
Daleko od srca zaspati,zažmuriti na jedno oko pa vidjeti drugim
Ili zatvoriti oba oka pa ne vidjeti ništa?
Riječi su tanke,saznaju se lako
Providno ogledalce,što odaje ljude.

Eh,da mi je da sam ruža,ili ptica
Da ti na dlan nježno sletim
Da te ima,da postojiš
Da me voliš.
Da sam bar taj sretni pramen,
Nježni pramen njene kose
Pa da me kroz prste provučeš,
da osjetim tvoj dodir.
Da sam netko,tebi stran
Koga prvi puta vidiš,a već ti je drag.
Pa da se zaljubiš u potpunog stranca
Da me ne znaš,iako me znaš.
Samo jedno laku noć i nježni poljubac na čelo.
Lakše bi bilo,tugo moja.
Srećo bolna,moje milo.

U sjeni srca

Memoari usnulog pjesnika,vratiše mi misli na me'
Gledam u knjigu oči mi tupe,a svakog dana znam sve manje.
ne od saznanja ili nauke već od misli što me progone.
Šapuće mi mozak, veli : ''Pusti malo misli crne'' !
A u srcu žar mi plamti,okani se ove tuge.
Pa ne slušam više ništa,ne znam gdje sam,a znam tko sam.
Čudne misli,prazna gesta.
Pun kofer sitnih stvari jedna slika i parfem od ruže
Pjesma o tvojoj ljubavi i tebi, što mi pola života uze.
Odlazim,negdje, tamo,daleko  gdje će mi misli da mi se slože
Mada,na svakom koraku ću da vidim kako zagrljeni ulicama šetate
I dok je gledaš zaljubljeno, ja pratim teške  korake tvoje
Dva uvela bagrema,drvena klupa  i njen proklet plavi pramen s te tvoje kože.

Šta znači voljeti ?

Ne mogu te voljeti, ti ne voliš mene.
Shvatila sam da te ne želim niti sad, niti za dan,mjesec ,godinu.
Ne želim te istog trena,niti želim s tobom biti sutra.
Šutjeti i voljeti.Tako je sigurnije,tako je bolje.Voljeti,znači čuvati osobu da ostari s tobom...iz ljubavi.Voljeti ne znači vezati se na mjesec,dva ili tri.Voljeti znači,čekati.Danima,satima i godinama.Voljeti znači čeznuti,e pa zato te ne volim,ja za tobom čeznem i čeznut' ću godinama.To je mnogo više nego voljeti.  <3

Nema te

Trazim te,

Odlutas ponekad tamo gdje je sve nedostizno

Zelim te natrag,srce vuce sebi razum pak na drugu stranu,

Ali nema te.

Tražim te
U ljudima,

U snovima,

U pjesmama,

Danima, noćima i opet ispočetka

Ali nema te.

Osjećam te u zraku

Dozivam u mislima,

Osjećam u grudima

Ali nema te

Sjetim se

Nisi tu,a jesi
Sretan si a nisi

Čujem te,govoriš tišinom
Ali nema te.

Tražiti te više neću
Naći ćeš se sam i doći.
Juče.
Danas.
Sutra.
Nekad.

Nikad.

Nanina sehara

Eh kako su tuzna vremena, prolaze kao tihi vjetar

nestaju kao ljubav ,zaborav ,sjeta tu negdje duboko u nama.

I da necemu mogu da radujem se barem

kad zavirim u cosak ispod nanine  sehare

u avliji ipod jablana starog na komadu drveta njise se marama i susi se i  blijedi i kisne i rosi....

a kako je nekada milovala vlasi i mrsila se u sijedoj tanahnoj kosi.

Pogled cesto mi dopre odavde, ispod nanine drvene sehare.

I vidim vodu preko ruku dok pada

na cesmi abdest uzima stara nana.

I  sunce voljelo je njeno lice i njezne duge trepavice,

rumene obraze i dimije od lana

i odsjaj sa bijelih bisernih đerdana.

U cosku sobe stoji jos uvijek ona duga zlaćana serdzada

Sto je  milovala lice i ruke, moje nane svakoga dana.

I evo proljece jos jedno je doslo i lijepo je kad sve se budi i stvara,

samo tada u najljepse doba iscezla je dusa jedna mila stara.

I kad potisnem uspomene u prosle dane

sve se ponovno rodi tu ispod nanine sehare

Ljudi kazu treba potisnuti proslost i zaboraviti stara vremena

Ali ja cu uvijek nositi sa sobom dva oka sjajna i snena

i komad drveta sto cuva stara, nanina uspomena.

Jedna davno nastala pjesma

Sviraj mi,nocas mi samo sviraj

Zelim da bude sve isto kao prije 

Zelim ti reci ono sto me steze 

Jer sve je bolje nista nije kao prije.

I misli su moje sada drugacije

vise mi dusu ne dodiruju oni koji ne vrijede,

samo te molim sviraj mi i reci 

volis li me kao ja tebe.

Ne znam drugacije,

Sve iznosim u pjesmi

I tebi evo nocas jednu pisem

Suze blijede,dusi je sve teze pritisce me tuga ne mogu da disem.

Zaista vise mi nista jasno nije

Jesi li to ti ili neko drugi

Oprosti za rijeci,mozda i uvrede

Vise se lako ne prepustam tugi.

Fali mi tvoj osmijeh,

Fale tvoje rijeci

Koje su uvijek znale da me ohrabre i smire

Priznala bih,ali bojim se teskih rijeci

Bojim se svega sto bih mogla dobiti od tebe.                                                            

Sve sto ucinim pogresno je 

Tebi sve je nista i malo ti vrijedi

Ne znam da li sam suvisna u tvom zivotu

Ili si zbog necijih lazi promijenio misljenje o meni.

Zena sam,ali lutka nisam

Da svi mogu da rade sta mi zele

To su tek necije pokvarene misli

Koje te vidim odguruju od mene

Ne zelim da izgubim cast

Zbog osoba koje ne vrijede 

Jos uvijek moja glava pripada meni

A ljudi ko ljudi pricat ce uvijek,

ali prava istina ostaje kod mene,a ona vise od icega vrijedi.

Tuga i ja smo vjerni prijatelji

Hodam u zatišju,ali stižu me ljudi.Koračaju pored mene poput sjena nestalih u dubokim zemljama na kojima su se nekada davno, davno nalazile oranice.I slušam neke glasove kako mi prilaze,sa ledja, sa strana,iz dubina... koračaju,ali ja ih ne vidim. Koprena tuge preko mojih očiju i suviše je gusta da bih mogla da pronađem tačku kroz koju bih ugledala onu ,svjetliju stranu života.

Rat je realna glupost kojoj nema kraja

Nekako sam potonula,više ne znam gdje sam.I ona daljina što mi je bila tako daleka,ali ipak ne nedostižna se izgubila.Nema je.Prazno i srce i duša i sve je u meni prazno.Isteklo je kroz onu duboku crnu rupu u unutrašnjosti tijela sto  dušmani kandžama sastrugaše.Ležim ovdje u ovoj crnoj sobi i osjecam vlagu u vazduhu.Jedva dišem,ali ne bojim se .I suviše toga sam preživjela da bi se bojala. Uspjela sam nekako da dobijem ovaj list papira i olovčicu koja je izoštrena gotovo do kraja da bih ti napisala jedno pisamce, da ti javim da sam dobro.Malo sam usamljena,gladna nisam,a ni žedna hvala Bogu.Ne žalim se,sve je dobro dok sam živa. Pustahija ti je ovaj rat,sve mi nekako glupo.Glupo mi što ne miriše nanin doručak, glupo mi što se bojim sklopiti oči,glupo mi što me ne zovu mojim imenom,glupo je što ti pišem pismo koje znam da neće do tebe stići,ali eto.I dok sam zatočena ovdje razmišljala sam i da znaš kada se ovaj rat završi i kad dodjem u svoju toplu sobicu nikada više neću reći da mi je dosadno.Nikada.Bar je majčina ruka tu da je osjetim ,mogu da pružim ruku insanu i da progovorim s kim po koju riječ.A vidi me ovdje, pričam s papirom,a jedino što mogu osjetiti je smrad leševa,sve se više bojim da ne poludim.Svijet je lud,zašto još postoji rat!?.Da bi čovjek dokazao svoju moć? Ja ipak mislim da ljudi svakim korakom dokazuju svoju glupost i slabost.Mrzim rat i svaku riječ vezanu za  to.

On i njegova plavka.

Bio je dječak i bila je zima,brisao je snijeg tragove sa puta.
Čula se škripa nogu u snijegu i odraz sjene njegovog kaputa,
 Imao je nju i ona njega,ali sta smo tada znali
Bila je plava i bila je lijepa ali crna da ne moze biti crnja u mojoj glavi.
Od tada eto mrzim baš sve plave,a i one smedje i crne i sve
Ma nije mi više bio bitan pigment mrzila sam svaku sto bio je njen.
I sada je zima i opet je snijeg
On vise nije dječak ali ponovno  je njen
Opet je plava,a meni je crna i opet je mrzim isto je sve.
I počinje srce pomalo da zebe ali je se vaše ljubavi ne bojim
Jer povremeno u tvom zagrljaju nacrta me vrijeme
I još uvijek stojim,još uvijek te volim...mnogo više od nje.

Tango i ljubav

U tihoj noći čula se muzika.Ona i on nasred puta,plesali su tango.
Šopen ili Mozart? Nešto je već bilo,tiha blaga melodija upotpunjena šumom tankih prstića.
Skrivali su se pod sjajnim nebom a svi su su ih vidjeli.
Nisu bili zaljubljeni ,a istinski su se voljeli.
Nije bio njen,a ona je njegova bila.
Svi su ih znali,a oni se nikad nisu upoznali.
I tako svaku noć do kraja divnog ljeta.
Tango,svjetiljka i njih dvoje u pratnji soneta.

Jedino odlaske savršeno poznajem

Na  satu je vrijeme otkucavalo sporo,još deset minuta do podne.
Tražila sam svaki dan njegov pogled,jedan,samo jedan.Malo? Možda i jeste, ali za čovjeka koji voli znači mnogo.Skrila sam kosu ispod kaputa,ali vjetar je šibao oštro po licu.Ne znam zašto,ali ovih dana nisam baš najbolje.Možda što je njen,a možda što ja nisam njegova...ma isti vrag ,đavo ga odnio.Tamam sam stigla na vrijeme da vidim čuperak dobro poznate kose.Lagala bih kad bi rekla da nisam okrenula glavu,ali pogled...on je ostao negdje na zamagljenom staklu prozora na koji sam bila naslonjena.Mogla sam da vidim i mnogo više,ali nisam željela.Ne i da nisam željela nego jednostavno nisam htjela.Ponosna glavica je našla srodnu dušu, zašto da ništim atmosferu.U jednoj igri postoji mnogo ljudi, neki gube neki pobjeđuju,a ovaj put sam ja izgubila bitku.Polako sam se udaljavala od njega.Glava mi ovaj put nije ostala uzdignuta,klonula je.Čak sam mogla da čujem kako mi srce kuca.Kuca? Prije bih rekla da je lupalo,ali... ma koga briga... 

Ako sretneš anđela znat' ćeš za čim žudim

U srcima ozeblim nema mira.U dušama vječnim nema tišine.Vriska,galama i prazni eho promuklog glasa.To duša zove,to srce jeca,a oko još ne plače.I srce ti se steglo poput šake i onako kruto neda da se otvori,a patiš.Vidim.Osjećam.Nemoj,molim te ! Jer na svijetu postoji još neko tko ti se potajno nada i tko te voli iskreno.Otplači,vrišti i tuguj ali mi dođi.Dođi mi tako ti deset hiljada čemernih suza.Srca će nam se prelomiti.Moje zbog tebe,tvoje zbog nje.I nek je prokleta što izmami suze iz najljepših očiju na svijetu,svaka joj prokleta bila.Što te začara.Što tuguješ.Stisni se uz mene malo pa onda idi,bit će lakše.Meni će biti lakše.Čuješ li,kako srce jeca,duša zove.Ne tuguj.Nisam te ja pustila i neću.Nikada.Ma koliko malo ti značilo.Ma koliko malo ti bilo. <3