Te noći nisam putovala daleko,ali sam putovala dugo
U čudne misli o ljudima,samo.
I činilo mi se da sam otišla negdje gdje samo duša da ode uspijeva.
Pogled srca je otišao daleko,mnogo dalje od sobe i četiri tmurna zida.
I šta da radim? Šta da mislim u uzburkanim olujama što hujaju kroz tijelo?
Kad te izda sujeta i ljubav i smiješak sa usana blijedih,to se već izdržati može
Ali šta kad te izda čovjek? Šta kad te izda prijatelj?
To je mnogo više od izdaje,to je nešto neobjašnjivo teško.
Daleko od srca zaspati,zažmuriti na jedno oko pa vidjeti drugim
Ili zatvoriti oba oka pa ne vidjeti ništa?
Riječi su tanke,saznaju se lako
Providno ogledalce,što odaje ljude.

Eh,da mi je da sam ruža,ili ptica
Da ti na dlan nježno sletim
Da te ima,da postojiš
Da me voliš.
Da sam bar taj sretni pramen,
Nježni pramen njene kose
Pa da me kroz prste provučeš,
da osjetim tvoj dodir.
Da sam netko,tebi stran
Koga prvi puta vidiš,a već ti je drag.
Pa da se zaljubiš u potpunog stranca
Da me ne znaš,iako me znaš.
Samo jedno laku noć i nježni poljubac na čelo.
Lakše bi bilo,tugo moja.
Srećo bolna,moje milo.