Rat je realna glupost kojoj nema kraja

Nekako sam potonula,više ne znam gdje sam.I ona daljina što mi je bila tako daleka,ali ipak ne nedostižna se izgubila.Nema je.Prazno i srce i duša i sve je u meni prazno.Isteklo je kroz onu duboku crnu rupu u unutrašnjosti tijela sto  dušmani kandžama sastrugaše.Ležim ovdje u ovoj crnoj sobi i osjecam vlagu u vazduhu.Jedva dišem,ali ne bojim se .I suviše toga sam preživjela da bi se bojala. Uspjela sam nekako da dobijem ovaj list papira i olovčicu koja je izoštrena gotovo do kraja da bih ti napisala jedno pisamce, da ti javim da sam dobro.Malo sam usamljena,gladna nisam,a ni žedna hvala Bogu.Ne žalim se,sve je dobro dok sam živa. Pustahija ti je ovaj rat,sve mi nekako glupo.Glupo mi što ne miriše nanin doručak, glupo mi što se bojim sklopiti oči,glupo mi što me ne zovu mojim imenom,glupo je što ti pišem pismo koje znam da neće do tebe stići,ali eto.I dok sam zatočena ovdje razmišljala sam i da znaš kada se ovaj rat završi i kad dodjem u svoju toplu sobicu nikada više neću reći da mi je dosadno.Nikada.Bar je majčina ruka tu da je osjetim ,mogu da pružim ruku insanu i da progovorim s kim po koju riječ.A vidi me ovdje, pričam s papirom,a jedino što mogu osjetiti je smrad leševa,sve se više bojim da ne poludim.Svijet je lud,zašto još postoji rat!?.Da bi čovjek dokazao svoju moć? Ja ipak mislim da ljudi svakim korakom dokazuju svoju glupost i slabost.Mrzim rat i svaku riječ vezanu za  to.